BIBLIJSKA PORUKA DANA
6. uskrsni tjedan
Ponedjeljak, 10. svibnja 2010.
Iv 15,26 – 16,1-4a
Iv 15,26
26A kada
dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca - Duh Istine koji od Oca izlazi - on
će svjedočiti za mene.
Iv 16,1-4a
1To sam vam
govorio da se ne sablaznite. 1To sam vam govorio da se ne sablaznite.
2Izopćavat će vas iz sinagoga. Štoviše, dolazi čas kad će svaki koji vas ubije
misliti da služi Bogu. 3A to će činiti jer ne upoznaše ni Oca ni mene. 4Govorio
sam vam ovo da se, kada dođe vrijeme, sjetite da sam vam rekao."
Tumačenje:
Fra Tomislav Pervan
DUH
- JAMAC ISUSOVE PRISUTNOSTI
Iv
15,26-16,1-4a
Isusova
riječ i ono što je on izrekao u svojim govorima, što je nakanio sa svojim
učenicima, jedan je posve novi svijet. To je istinski protu-svijet postojećem
svijetu, ovome što mi nazivamo 'normalom'. To je ono što tako suprotstavljeno
izražava poetski jedan Pavao: Odasvud pritisnuti, ali nismo u tjeskobi; u
posvemašnjim nesigurnostima, ali nikada očajni; u progonstvima, ali nikada
ostavljeni; obarani, ali ne i uništeni. Uvijek u svome tijelu pronosimo Isusove
patnje i umiranje, kako bi se upravo u našemu tijelu očitovao i Isusov život (usp. 2 Kor 4,8-10).
Time
otpada izgovor ili prigovor kako su Isusove riječi lijepe, ali se ne daju
ostvariti, ne može se prema njima živjeti. Ne govori Isus rječi
za neki budući eon, za nekakvo nebesko kraljevstvo,
nego za konkretna stanja svijeta i čovjekove svijesti. Ne možemo se ispričavati
kako konkretne prilike govore protiv Isusovih riječi, kako politički i gospodarski
odnosi govore protiv ovoga što nam Isus nudi u svojim govorima. Ivanovo
Evanđelje govori stalno o 'Isusovim djelima', i zato ono što on traži od
svojih, nije nikakva utopija, nemogućnost. On je pokazao kako to 'ide' u
životu, on je svojim životom pokazao zorno, kako se čovječno živi i umire te
ulazi u proslavu. Isusov svijet nije svijet utopije, nego zbiljnosti.
Isus
je razumijevao ljude u svim njihovim prilikama i neprilikama, odnosima i
bolestima, i on je pokušavao donijeti u čovjekov život tračak sreće. Od prvih
susreta s učenicima, preko Kane Galilejske, gdje bijaše nakon čuda što ga učini
vina, vrsna i odlična, u izobilju. Davao je ljudima kruh u ruke, hranio ih
kruhom riječi i života, poučavao svoje kako u vjeri hoditi po vodi i jezeru.
Liječio slijepce, otvarao im oči za ljepotu Božjega stvorenja, uskrisavao mrtve iz tamnice groba - to bijahu njegova
djela, to bijaše njegova zbiljnost. Ali, ljudi radije ostaju noćne ptice, sove,
kojima svjetlost smeta, koji se boje ljepote i divote svjetla i dana. Isus nas
uči kako postati djeca svjetla i neba, zaručnicima ljepote. A to pak nije
moguće bez priključka na njegovu osobu i život koji nam nudi. Upravo kao što
poručuje i Poslanica Efežanima: "Probudi se ti, koji spavaš. Ustani od
mrtvih, i Krist će ti zasvijetliti kao novo svjetlo!" (usp.
Ef 5,14). Tako stupa život u ovaj mrtvi svijet.
Isus
se od svojih oprašta, ali to nije kraj njihova međusobna zajedništva. Ubuduće
su učenici njegovi ovjerovljeni svjedoci pred svijetom. Oni se nemaju čega
bojati jer je s njima Duh - Branitelj, Tješitelj. On je Duh istine, on uvodi u
svu istinu. On će svjedočiti na njihova usta za Isusa i o Isusu. Svjedočanstvo
o Isusu nikada nije puko ponavljanje nečega prošloga, nego trajno uprisutnjivanje onoga što se zbilo jednoć u povijesti. Tako
je i euharistija - spomenčin na Isusa, posadašnjivanje spasenjske zbilje
Velikoga četvrtka, Velikoga petka i uskrsne proslave.
Duh
uvodi u istinu, i sve što on čini jest da učenici budu ustrajni, da se ne
pokolebaju, da se ne prestraše svijeta koji će na njihovu riječ odgovoriti
nasiljem, mržnjom, ubijanjem, progonom. Isus im jasno pretkazuje što ih čeka.
Nikakva dobrodošlica ovoga svijeta, nego upravo suprotno. I k tome još
uvjerenje kako će ti koji ih ubijaju misliti da Bogu služe.
I
ne samo to. Ubijajući učenike oni će biti uvjerenja da iskazuju Bogu posebno
štovanje. Upravo kao i teroristi u naše vrijeme koji u ime Boga danomice šalju
stotine ljudi u stravičnu i okrutnu smrt, gdje su tjelesa raskomadana, a krv se
lije po pločnicima. Svakodnevno smo suočeni s fanatičnim samoubojicama koji sa
sobom odnose u smrt stotine drugih nevinih. Ubijati u ime Boga - to je zacijelo
najveća tragika i perverzija koja se može dogoditi u
ljudskoj glavi. Protiv toga ustaje ustrajno i snažno i današnji Papa pa i neki
dan u svojim govorima u napaćenom i nemirnom Jeruzalemu.
Krvavi
progoni učenika u sadašnjosti trebaju podsjećati učenike i zajednicu na samoga
Isusa i njegov križ. On je pretkazao i stoga se ne trebaju čuditi mržnji
svijeta. Svijet ostaje u svojim kategorijama, dok Duh zastupa zajednicu pred
konačnim sudom. On podsjeća na sve što je Isus činio, što je rekao. On
osposobljava učenike za svjedoke. Tko želi davati svjedočanstvo, može to činiti
jedino svojim vlastitim duhom i svojom krvlju. Ono za što svjedok svjedoči može
postaje svjedočanstvom samo ako svjedok uključi cijelo svoje biće u krvotok
Isusa Krista. Bez osobnoga angažmana nema autentičnoga svjedočanstva. Bez
osobnoga angažmana sve se svodi na priče i neobvezatno govorenje.
Isusova logika nikako nije logika ovoga svijeta. Svijet se vrti oko moći, novca, požuda, muči se prizemnim stvarima. Isusova pak poruka je tiha, neupadna. Da je propovijedao pobunu siromaha protiv bogatih, bio bi shvaćen i prihvaćen. Ljudi bi ga razumjeli. Da je propovijedao protiv gomilanja bogatstva i kapitala, pljeskali bi mu. Da se stavio na stranu izrabljivanih protiv izrabljivača, svi bi grnuli k njemu. Ali od svega toga ništa. Isus ne naviješta ništa drugo nego ljubav. Ništa osim ljubavi. Ljubavi koja je ranjena i ranjiva. I koja jedina ostaje na svijetu kao vrijednost. Ona je čovjekov zavičaj.